Novosti

10.06.2015. // ''Utjecaj zelene gradnje na arhitektonsko oblikovanje''

Stručni simpozij o zelenoj gradnji u organizaciji Hrvatskog savjeta za zelenu gradnju i Društva arhitekata OsijekaČetvrtak, 18.06.2015. od 14:00 do 17:00 sati, Velika vijećnica Osječko-baranjske županije, Županjska 4, Osijek

Simpozij je besplatan za sve sudionike

Program simpozija

Više

06.02.2015. // Villa Π

Publikacija Ville Π kolege Olivera Grigića u web časopisu Archdaily.

Više

27.01.2015. // Obavijest o produljenju rokova u postupku provođenja Natječaja za izradu idejnog urbanističko-arhitektonskog rješenja obalnog pojasa centra naselja Malinska

ROKOVI: - rok za postavljanje pitanja: 06. veljače 2015. godine
- rok za odgovore na postavljena pitanja: 16. veljače 2015. godine
- rok za predaju radova: 24. ožujka 2015. godine do 16 h u Društvu arhitekata Rijeke (DAR), 51000 Rijeka, Ivana Dežmana 2a, bez obzira na način dostave.
- Ocjenjivački rad završava sa radom (očekivano)do 07. travnja 2015. godine
REGISTARSKI BROJ NATJEČAJA PRI ODBORU ZA NATJEČAJE: 6-14/MA-UA/NJN. Broj objave u Elektroničkom oglasniku javne nabave u Narodnim novinama: 2014/S 012-0058623OCJENJIVAČKI SUD,

Malinska, siječanj 2015.

Više

26.01.2015. // ORIS kuća arhitekture

S veseljem vas pozivamo da posjetite Oris Kuću arhitekture prigodom otvaranja njezinih vrata 31. siječnja ove godine na adresi Kralja Držislava 3, Zagreb. Vrata se otvaraju u 13 sati i ovaj prvi dan ostaju otvorena do 21 sat.

Početak druženja u ovoj kući arhitekture i kulture i umjetnosti i komunikacije i svega što će vas zanimati, nećemo obilježiti formalnim govorima, protokolima... hvalama i samohvalama – dočekat ćemo vas raširenih ruku, zahvaliti na vašoj dosadašnjoj podršci, zaželjeti zajedničku i suradničku budućnost, stisnuti vam ruku, zagrliti vas... Navratite u bilo koje vrijeme, počastit ćemo vas čašom pića, kojim zalogajem, glazbom, izložbom...

Više o Oris kući arhitekture pročitajte na www.oris.hr

Više

23.01.2015. // Osvrt kolege Brune Rechnera na gorući problem slobodnog pada (samo)cijenjenja arhitektonskih usluga

Nije problem tržište, nego smo problem MI HRVATI koji od svega napravimo sprdačinu. Mi bi i od Švicarske napravili Bangladeš za godinu dana.

Krivnja nije samo na kolegama, nego i na zakonu, a i naručitelju.

Zakonodavac je donio zakon držeći da je javni interes da posao dobije tvrtka koja je najjeftiniji ponuđač, a ne koja je najpovoljniji ponuđač. Najjefitniji ne znači da je najpovoljniji. Svi volimo i razumijemo automobile, pa nam oni mogu poslužiti za lakše razumijevanje.

Zakon o javnoj nabavi je zamišljen tako da npr. Ministarstvo prosvjete naručuje automobil i kaže: Mi tražimo auto kao Audi A6, S line oprema. 3.0. TDI 180kw motor, pearl crna boja, matrix adaptive light i zanima nas tko će nam ga isporučiti po najjeftinijoj cijeni. Auto kao Audi A6 tražimo, želimo i dobit ćemo ga od najjeftinijeg ponuđača. I ovo je OK pretpostavka. Odredimo dizajn, veličinu automobila, jačinu motora, boju, opremu i max cijenu koju možemo platiti. E sad, ajmo koristiti isti zakon i umjesto automobila naručiti arhitektonske usluge.

Ovako izgleda naručivanje automobila:

tip: limuzina kao Audi A6

veličina: 5.135mm

motor: 3.0. TDI quattro S tronic 180kw

oprema: S line

boja: pearl crna

specifičnost: matrix adaptive lights

A ovako arhitekture:

tip: škola

veličina: 3.500m2

motor: kotlovnica

oprema: standard

boja: demit, boja nebitna

specifičnost: uključiti i vanjske sportske terene

Ne moraš biti arhitekt, ni građevinac, ni pravnik, ni fakultetski obrazovan da vidiš što ćeš dobiti kad zakonom o javnoj nabavi naručuješ automobil, isto kao kad istim zakonom naručuješ arhitektonske usluge. Kod gore navedenog automobila smo navodeći njegove opisne elemente/dijelove koji su specifični samo za taj automobil i navodeći automobil kao Audi zapravo propisali njemačku kvalitetu, funkcionalnost, tehologiju i dizajn, tako da nam nitko ne može ponuditi kvalitetu Moskvich i dizajn Fiat Multiple. Sorry ako sam nekog pogodio.

Isti zakon o javnoj nabavi ne funkcionira na arhitektonskim uslugama, jer ono što je ključno za kvalitativne karakteristike usluga i konačno proizvoda (zgrade) koju ćemo kao društvo dobiti nije propisao nitko. Dakle kvalitetu, funkcionalnost, tehnologiju i dizajn će se dogoditi sama od sebe ili po duhu svetome tj. neće se dogoditi, a najjeftiniji isporučitelj usluga isporučit će školu od 3.500m2 standardne opreme sa grijanjem na kotlovnicu i demit fasadom, i uključenim vanjskim sportskim terenima.

Ovo omogućuje da “arhitekt” isporuči projekt škole, koji da je na fakultetu napravio na predmetu škole ne bi nikad dobio prolaznu ocjenu, ni diplomirao, no ovdje se vjeruje u njegovo poštenje, moral, u ne znam čega, po najnižoj cijeni. Da barem uzme Neufert-a i precrta jedan tlocrt barem bi bila funkcionalna. Kad bi netko htio razgolititi ovaj zakon do kraja, mogao bi kad ugovori projekt po najnižoj cijeni, zažmiriti, uzeti olovku u lijevu ruku (ako je dešnjak) i isprojektirati najnefunkcionalniju, najgluplju, najružniju i najkičastiju školu što se ikad isprojektirala i sve bi bilo po zakonu. Jer to zakon dopušta. Dopušta sprdnju.

Da se razumijemo, isto bi bilo i da zakonom o javnoj nabavi naručujete neke druge usluge. Primjerice usluge slikarstva, usluge kiparstva, usluge pisanja pjesama, pravne usluge itd. Zamislite kako bi nam veselo bilo da ovakvim zakonom o javnoj nabavi naručujete medicinske usluge po najjeftinijoj cijeni, bez propisanih kriterija, kvalitete i slično. Umjesto antibiotika pacijenti bi dobili čaj od kamilice. Gle nećeš umrijeti baš od svake upale grla, pa možemo to i čajem izliječiti. Ako netko rikne, a gle ono, nisi pio čaja koliko sam ti prepisao. Ugovorio sam po najjeftinijoj cijeni, a to ne uključje antibiotsku terapiju.

Ne znam točno što nama treba, jel to normiranje usluge, vrednovanje kvalitete, referenci, ocjenjivanje arhitekture ili nešto treće i četvrto. Ali znam da nam ovo ne treba. Nitko ovdje ništa ne dobiva.

Na početku je možda je zakonodavac zadovoljio formu, ali niti je naručitelj najjeftinijom cijenom dobio adekvatnu uslugu i zgradu, niti je isporučitelj zaradio za plaće svojih djelatnika i svoju tvrtku, niti će ikada biti nagrađen i pohvaljen za svoje arhitektonsko (ne)djelo, niti je društvo posljedično imalo korist, jer kvalitetne arhitekture tu nema i neće je biti, a generirali su se novi problemi koji opet dođu do zakonodavca samo za par godina.

Zamislite da vi kao privatni investitor investirate u školu i da odaberete najjeftinijeg arhitekta koji to nikada nije radio, tako da ne znate što ćete dobiti, kako će vaša škola izgledati, kako će ona prostorno utjecati na sve generacije koje iz nje izlaze, kako će se održavati, koliko ima aktivne i pasivne površine, koliko će trošiti energije i koliko će koštati? Jel bi vi za sebe rekli da ste normalni ili da ste diletant vulgaris koji ima viška para?

Sve ovo traži više napora kod zakonodavca i kod naručitelja, a posljedično i kod arhitekata. Ovako ispada da svi znamo sve raditi. A ne znamo. Ali po zakonu o javnoj nabavi znamo. Jedan od nas je bolji u ideji, drugi u razradi, treći u nadzoru, četvrti u organizaciji, peti u koordinaciji. To se mora urediti i postaviti u nekakav red jer ovo je nered. Netko tko je jučer dvije godine legalizirao šupe, sutra će projektirati bolnicu. I mi (zakonodavac, naručitelj, isporučitelj usluga, arhitekt) smo spremni kapitalne investicije koje ostaju narednih 50 godina dati u ruke amaterima jer ispunjavaju formalne uvjete. Nemam što drugo reći osim da mi stvarno nismo normalni. Mi smo zapravo bogati kad se možemo tako uzaludno prosipati novcem. Nije svaki doktor isti, makar mu piše dr.med., pa nije tako ni pravnik, ni ekonomist, e pa nije ni arhitekt, makar mu pisalo dipl.ing.arh. Ako smo pustili privatnim investitorima da nas traže na preporuku ili poznanstvo ili na blef, zašto se najskuplje društvene investicije događaju isključivo na blef.

Možda bi trebali stupiti u kontakt s austrijskom, švicarskom i njemačkom komorom arhitekata i pitati ih za njihova iskustva i način kako su to uredili. Uvjeren sam da nemaju ovakav sprdex! Nedavno su bile Olimpijske igre u Londonu, nisam čuo da su amateri projektirali olimpijski stadion, a baš su mogli. “Sigurno” bi dobro ispao, a bili bi i najjeftiniji.

I ne, ekonomski najpovoljniju ponudu nismo probali, stavili smo je u zakon, ali je nikad nismo koristili jer to ipak zahtjeva više napora. Ovako daj najjeftinije da se njih što manje žali, pa kako ispadne. Samo zadovolji formu sa hrpom bespotrebnih dokumenata, a sadržajno tko te što pita.

Vratimo se na početak. Ministarstvo prosvjete naručuje automobil i propiše nabavu isto kao kad propisuje nabavu za arhitekturu i napiše: Limuzina, motor benzin, 5 sjedala, nije bitna boja, mora imati svjetla. E onda bi im ga ja sa svojim ujakom sklepao u garaži i dostavio. Pa da se narugamo do kraja.

Više